Sintaktičke funkcije u engleskom, njemačkom, hrvatskom i mađarskom jeziku

(šifra projekta: 6-03-039)
Trajanje: 01.01. 1991.-31.12.1995.
Glavni istraživač: Dubravko Kučanda
Suradnik: Mario Brdar


Istraživale su se sintaktičke funkcije subjekt, direktni objekt i indirektni objekt u engleskom, njemačkom, hrvatskom i mađarskom jeziku u svrhu karakterizacije tih jezika s obzirom na tipološke parametre kao što su pragmatički nasuprot gramatičkom redu riječi, prozirno nasuprot neprozirnom kodiranju semantičkih funkcija i nominativno-akuzativna nasuprot apsolutivno-ergativnoj sintaksi. U istraživanju se koristila metodologija funkcionalno tipoloških istraživanja i teorije prototipova. Težište je bilo na interakciji morfosintaktičkih, semantičkih i pragmatičkih faktora u opisu sintaktičkih funkcija. U istraživanju se pošlo od hipoteze da se genetski srodni jezici (engleski i njemački) nužno ne služe istom strategijom za preslikavanje semantičkih na sintaktičke funkcije i da genetski nepovezani jezici mogu biti u tom pogledu sličniji nego što se do sada pretpostavljalo (npr. njemački i hrvatski kao predstavnici indoeuropske skupine jezika i mađarski kao predstavnik ugro-finske skupine jezika). Istraživanje je imalo tri osnovne svrhe. Prvo, na osnovi jedinstvene metodologije istraživanja dat će se deskriptivno adekvatan opis sintaktičkih funkcija u svakome od ispitivanih jezika. Drugo, rezultati istraživanja su međusobno komparabilni i mogu se koristiti za kontrastivnu analizu bilo koja dva od četiri jezika uključena u istraživanje. Treće, rezultati istraživanja mogu se koristiti i u svrhu tipološke karakterizacije ispitivanih jezika. Svaka od ovih stavaka može predstavljati i cjelinu za sebe, a može istovremeno poslužiti kao osnovica za komparaciju s drugim jezicima bilo u okviru kontrastivne lingvistike bilo u okviru tipoloških istraživanja.

Ključne riječi: sintaktičke funkcije, subjekt, objekt, sintaksa, semantika, pragmatika, tipologija, teorija prototipova, genetska srodnost, transparentnost, engleski, njemački, hrvatski, mađarski.




Komplementacija pridjeva u engleskom i hrvatskom

(šifra projekta: 122013)
Trajanje: 1998. - lipanj 2002.
Glavni istraživač: Mario Brdar
Suradnici: Dubravko Kučanda, Elvira Petrović, Marija Omazić, Višnja Pavičić, Jadranka Zlomislić, Tanja Gradečak-Erdeljić, Gabrijela Buljan

http://zprojekti.mzos.hr/zprojektiold/arh_dets.asp?trazi=brdar&gdje=3&Submit=Pretrazi&ID=1017

Opći je cilj istraživanja je bio sustavan i iscrpan kontrastivni opis komplementacijskih sustava predikatnih pridjeva u suvremenom engleskom i hrvatskom jeziku. Kako engleski i hrvatski pripadaju različitim tipovima jezika glede parametra koji se u funkcionalnim modelima naziva komunikacijski dinamizam predikata, tj. engleski se karakterizira kao verbo-nominalni, a hrvatski kao verbalni tip jezika, postoje znatna odudaranje u raširenosti konstrukcija s pridjevskim predikatom uopĺe, a stoga i različitih tipova dopuna, posebno prijedložnih izraza, te razlike glede statusa i semantičkih funkcija dopuna i oznaka. Empirijska provjera hipoteza pretpostavlja metode korpusne lingvistike u prikupljanju i obradi podataka te dopunjavanje i provjeru putem testova elicitacije. U pripremi pojmovnog aparata, a potom i u izradi prijedloga formata valencijskog priručnika, nužna je primjena teorije prototipova. Samo testiranje središnjih hipoteza vrši se vertikalnim i horizontalnim kontrastivnim postupkom. Provjera relevantnosti dobivenih rezultata uslijeđuje tipološkim metodama. Sustavan i iscrpan kontrastivno organiziran opis komplementacijskih sustava predikatnih pridjeva u engleskom i hrvatskom jeziku otkriva najkarakterističnije strategije strukturne organizacije i funkcionalnog potencijala ovog tipa predikata. Istraživanje ukazuje i na mogućnosti leksikografske i pedagoške prerade uočenih sličnosti i razlika. Kako se radi o problematici kojoj dosada nije poklonjena dužna pozornost u anglističkoj jezikoslovnoj zajednici, istraživanje je osnovicu za dalja teoretska i primijenjena istraživanja, a u svom teoretsko-metodološkom dijelu istraživanje izlazi izvan uskih okvira anglistike te razmatra opće lingvističke pojave.

Ključne riječi: komplementacija, valencija, dopuna, oznaka, prijedložne dopune, imenske dopune, klauzalne dopune



Metonimija između leksikona i gramatike

(šifra projekta: 0122001)
Trajanje: 2003. - 2006.
Glavni istraživač: Mario Brdar
Suradnici: Dubravko Kučanda, Marija Omazić, Višnja Pavičić, Jadranka Zlomislić, Tanja Gradečak-Erdeljić, Gabrijela Buljan, Goran Milić, Dubravka Vidaković, Zoltán Kövecses (Budimpesta), Rita Brdar-Szabó (Budimpesta), Klaus-Uwe Panther (Hamburg), Linda Thornburg (Hamburg), Günter Radden (Hamburg), Antonio Barcelona (Murcia), Francisco José Ruiz de Mendoza (Logroño)

http://zprojekti.mzos.hr/zprojektiold/result_det.asp?trazi=brdar&gdje=3&Submit=Pretrazi&ID=0122001

Metonimija je jedan od temeljnih i sveprisutnih procesa koji povezuje jezik s ljudskim razmišljanjem i djelovanjem. Za metonimiju je karakteristično da dio kognitivne domene može zamijeniti cijelu domenu, no moguće je i da cijela struktura zamjenjuje jedan dio, ili da jedan dio stoji umjesto nekog drugog dijela, pri čemu se može raditi i o poddomenama unutar matične domene. Neke se tipologije metonimija koncentriraju na odnose unutar domena koji rezultiraju metonimijama, pa onda prema vrsti domene razlikuju mnoštvo specifičnih pojavnih oblika. Pragmatičko-funkcionalna tipologija razlikuje dva glavna tipa metonimije: propozicionalnu i ilokucijsku. Prva vrsta ima dva posebna pojavna oblika: referencijalnu i predikacijsku metonimiju. U pravilu se u istraživanjima polazi od univerzalnosti metonimije, a nije se pridavala dužna pažnja međujezičnim razlikama glede mogućnosti leksikalizacije i gramatikalizacije, te razlikama glede pojedinih tipovima diskursa i domena. Polazišna je hipoteza istraživanja da unatoč univerzalnosti metonimije kao kognitivnog procesa, postoje značajne razlike među pojedinim tipovima glede raširenosti i konvencionaliziranosti kako u univerzalnim razmjerima tako i međujezično gledano te da su referencijalne metonimije puno uobičajenije od predikacijskih. Razlike se među tipovima mogu motivirati povezivanjem s pragmatičko-sintaktičkim funkcijama pojedinih tipova te domenama u kojima dolazi do preslikavanja. Ostala su međujezična ograničenja kvalitativno različite naravi. Međujezične se se razlike mogu kod prvog tipa tumačiti kao rezultat određenih konvencija vezanih uz tip diskursa, dok su razlike kod drugog tipa rezultat međudjelovanja različitih čimbenika unutar sustava.

Ključne riječi: metonimija, kognitivna lingvistika, metafora, tipologija metonimija, polisemija, kontrastivna lingvistika, gramatika, leksikon



Kognitivno lingvistički pristup polisemiji u hrvatskome i drugim jezicima

(šifra projekta: 122-130149-0606)
Trajanje: 2007. -
Glavni istraživač: Mario Brdar
Suradnici: Marija Omazić, Višnja Pavičić, Branimir Belaj, Tanja Gradečak-Erdeljić, Gabrijela Buljan, Goran Milić, Dubravka Vidaković, Goran Schmidt, Goran Tanacković-Faletar, Zoltán Kövecses (Budimpešta), Rita Brdar-Szabó (Budimpešta), Klaus-Uwe Panther (Hamburg), Linda Thornburg (Hamburg), Antonio Barcelona (Murcia), Francisco José Ruiz de Mendoza (Logroño), John Barnden (London), Brigitte Nerlich (Nottingham)


Opći je cilj istraživanja prikaz tipova struktura koje možemo okarakterizirati kao polisemne te kognitivnih i ostalih mehanizama koji dovode do pojave polisemije te funkcionalnih efekata vezanih uz polisemiju u procesu komunikacije. U istraživanju se polazi od nekih općeprihvaćenih saznanja i odgovora na temeljna pitanja problematike polisemije predloženih u okviru nekoliko teoretskih okvira, od strukturalnog do kognitivno-lingvističkog prema nizu specifičnih pitanja koja su izuzetno značajna gledano iz teoretske perspektive lingvističkog modeliranja, no isto tako i na deskriptivnom te primijenjenom planu. Ta se pitanja mogu grupirati u tri tematska kruga vezana uz: 1. ontogenenezu polisemije (Kakva je uloga metafore i metonimije, a kakva ostalih kognitivnih mehanizama?), 2. uz njezine pojavne tipove i distribuciju unutar jezičnih sustava (Kakav je odnos između pravilne i prozirne polisemije i metonimije na jednoj strani te ad hoc neprozirne polisemije i metafore? Koliko je pojava polisemije prisutna u gramatičkom sustavu? Da li je situacija u hrvatskom glede polisemije ista kao i u drugim jezicima (slavenskim, germanskim, romanskim, te ugro-finskim), ili postoje neke specifičnosti? Koliko su razlike uvjetovane strukturnim (tipološkim) čimbenicima, a koliko arealno-povijesno? Koliko je univerzalne polisemije prisutno i u hrvatskome?) te 3. uz domet i granice funkcioniranja polisemije unutar jezičnog sustava i u komunikaciji. (gdje su granice tolerancije polisemije kao pojave koja dovodi do maksimiranja ekonomičnosti u sustavu, ali dovodi do povećanja napora u obradi te koji su preferirani mehanizmi razlučivanja odnosno obilježavanja polisemije?) Pokušat će se rasvijetliti pojavu polisemije kao jedan od neizostavnih parametara pri sveobuhvatnoj semantičko-tipološkoj karakterizaciji hrvatskog i drugih jezika.
Rezultati projekta su primjenjivi na nekoliko razina:

1. teoretske se spoznaje nakon proučavanja metodičkih implikacija dijelom mogu ugraditi u gramatičke i leksikološko-leksikografske opise jezika uključenih u istraživanje, a mogu poslužiti i kao polazište za više drugih primijenjenih istraživanja;

2. pri izrada koncepcije modula za leksikografsku obradu i prikaz metonimije;

3. u izradi novih i poboljšanju postojećih nastavnih metoda i materijala u poučavanju jezika, kako materinjega, tako i stranih;

4. u automatskom prepoznavanju smisla, automatskom/strojnom prevođenju;

5. u obuci prevoditelja i tumača.

korisničko ime

lozinka